Pljačka TAS-a

Pocetkom jula '92 godineu u Vogošci se procula vijest da su iz Njemacke, tacnije iz fabrike automobila Volkswagen stigle pare za TAS-ove neisplacene radnicke plate za mjesec april. Pošto je TAS-ov generalni direktor Lajsner, a i uži rukovodeci kadar, jedan dio napustio teritoriju BiH, a drugi ostao na teritoriji pod muslimanskom kontrolom, predsjednik Srpske opštine Vogošca, Rajko Koprivica pokušao je da nađe rješenje za novog direktora, kako bi se mogle preuzeti ogromnom kolicinom TAS-ovog novca.
Za vršioca dužnosti direktora TAS-a, Koprivica je planirao da postavi dotadašnjeg direktora racunovodstva Zorana Šoju, magistra ekonomije i jednog od najškolovanijih kadrova te fabrike.
Šoja je u tome prepoznao prevaru i planirani kriminal, pa je bez razmišljanja odbio primamljivu ponudu od presjednika opštine, obrazlažuci svoju odluku da u ratnim uslovima ne želi biti direktor i da  ce sa puškom u ruci braniti svoj narod. Njegovo odbijanje funkcije direktora, oduševilo je građane Vogošce.
Šoja je sa porodicom stanovao u TAS-ovoj zgradi u ulici PVFO broj cetri, Taj stan dobio je kao strucni kadar i rukovodilac TAS-a. U toj zgradi živio sam sa mojim roditeljima i tako sam imao priliku da upozanm i mog komšiju Šoju. Bio je veoma pošten i dobra covjek. Odrastao je u Rajlovcu, pa je od samog izbijanaj građanskog rata, kao borac u rovu, rame uz rame sa svojim rajlovcanima stao u odbranu te teritorije.
Međutim presjednik opštien Rajko Koprivica morao je da nađe drugog covjeka koji ce svojim potpisom obezbjediti preuzimanje ogromne kolicine novca sa TAS-ovog racuna. Rajkova ponuda  za tu funkciju otišla je na Stokucinu adresu. Za Stokucu je ponuda vršioca dužnosti direktora TAS-a izgledala nevjerovatna i on nije mogao da joj odoli. Prihvatio je funkciju i Rajko Koprivica je zahvaljujuci njemu i njegovom  potpisu, konacno uspio da podigne  velike količine novca sa TAS-ovog racuna.
U Vogošci se među građanima procula vijest da je stigao novac za plate. Ta vijest strašno me je obradovao, jer sam u mjesecu aprilu imao puno radnih sati, koje sam trebao da naplatim. Zbog politickih nesuglasica, od pocetka marta, kada su pocele ulicne barikade, pa do sedamnaestog aprila, kada je muslimanska strana izvela napad na UNIS-ovu fabriku PRETIS, veoma cesto se dešavalo da radnicki autobusi nisu mogli dovluci radnike na posao, pa je šef smjene inistirao da produžim sa radom, kako bi ugasio postrojenje predobrade za lakiranje automobila, na kojem sam radio kao mašinista.
Kada završim posao na putu od fabrike do kuce na cesti nije bilo žive duše, a ja moram proci između kuca, srpskih sa jedne i muslimanskih sa druge strane puta. Svaki puta dok sam išao, pravio sam se da sam opušten, a bio sam toliko napet u iscekivanju da ce necija nervozna ruka povuci okidac na puški i da ce se nakon toga stvoriti panicna paljba sa obje strane, u mom pravcu.
Bio je to za mene veoma težak psilohološki period. Odvojene od porodice, a rat samo što nije buknuo. Kroz glavu mi se vrtilo da ovo ludilo necu moci preživjeti i da više nikada necu vidjeti svoju ženu i dijete.
Sve to me je izluđivalo pa sam šefu Smaji pokušao da objasnim kakvo je to psihološko opterecenje za mene i da to više ne želim da radim. Pošto sam bio jedini mašinista iz Vogošce i na osnovu toga uvijek moga doci na posao, Smajo me zamoli kad god bude trebalo da ostanem da radim, a on ce se licno postarati da svaki moj ostanak na radnom mjestu zbog barikada, nagradi prekovremenom dnevnicom. Nije mi to bilo drago, ali znao sam da neko mora to da odradi, a ja sam bio najpogodniji za taj zadatak.
Novac za radnicke plate koji je stigao na TAS-ov racun pocetkom rata, iznenadio je mnoge u Vogošci. Sa nevjericom se pricalo o toj novcanoj posiljci. U iscekivanju kada ce vršilac dužnosti direktora TAS-a poceti sa podjelom plata, stigla je vijest da je predsjednik Srpske opštine Vogošca, Rajko Koprivica stopirao podjelu novca na radnike te tvornice. Koprivica je promjenio njegovu namjenu i donio je odluku da novac podjeli vojsci, kao naknadu za vojno angažovanje u odbrani srpske teritorije Vogošca.
Sa nevjericom sam primio vijest da neko može tuđi novac da zadrži i donosi odluke o njegovoj podjeli. Bio sam ubijeđen da ce se radnici TAS-a podici na pobunu i sprijeciti takvu odluku predsjednika opštine. Međutim, pobuna je izostala i Koprivica je podjelio novac kao plate srpskim vojnicima. Tom kolicinski malom podjelom novcanih sredstava, predsjednik opštine zadovoljio je borce, a velika kolicina novca ostala je u opštinskoj kasi, koju je Koprivica iz mjera bezbjednosti ubacio u svoju kancelariju.
Nakon što je u aprilu okoncana borba za PRETIS, opljackana je kasa TAS-ove blagajne, u kojoj je po prici blagajnika Sekule, uvijek bilo oko tridest hiljada maraka gotovine, namjenjene za razna službena putovanja, a onda je uslijedila pljacka vozila sa fabrickog parkinga, pljački TAS-ove imovine prikljucio se i predsjednik opštine Vogošca, Rajko Koprivica.
Mome razocaranju u ovo šta se dešava nije bilo kraja, umjesto da dobijem teško zarađenu platu od skoro dvije hiljade maraka, dobio sam tromjesecnu vojnicku platu za period od aprila do juna, isplacenu u dinarima, u vrijednosti od šezdeset Njemackih maraka.
Nakon što sam ostao bez velike novcane nagrade za moju inovaciju u TAS-ovoj lakirnici, koja je više od dvije godine bila u upotrebi praveci uštedu od preko sto hiljada Njemackih maraka  na godišnjem nivou, sada sam zahvaljujuci predsjedniku opštine, uskraceni i za zarađenu platu.
Komisija za inovacije. sa predsjednikom komisije Mirkom na celu, odgađala je više od dvije godine odluku da usvoji moj izum. Rat je poce i tako me uskratiše za visoku novcanu nagradu, sad sam ostao i bez svoje zarađene plate.
Od svega ovoga hvatao me je bijes i nisam znao šta da radim!
Tu vece, kao i obicno sjedio sam sa rajom kod kuma u njegovom stanu. Uobicajeno smo gledali dnevnik TVBiH, koji je dramaticno lagao svoj narod o uspjesima moslimanske vojske na ratištu, da smo smijehom dolazili do zakljucka, da je srpska vojska nakon tolike izgubljene tehnike, morala vec odavno kapitulirati.
Ni dnevnik TVSRNA nije ostaja dužan u laganju. Njen voditelj Risto Đogo u toku informisanja izvodio je humor, da nas je sa tim skecevima nasmijavao do suza. Nakon dva dnevnika napravili smo našu analiza, ko nas je tu vece više nasmijao, iznioseci laži sa ratišta, a potom sam krenuo kuci.
Policijski cas vec je stupio na snagu. Krenuo sam bezbrižno kuci niz ulicu Moša Pijade, racunajuci da ta zabrana ne važi za srpske vojnike. Stigao sam do mosta ispred stanice milicije i opštinske zgrade, a tamo iz mraka ispred mene pojavi se Jovo milicioner. Ja se prepadoh njegovom iznenadnom pojavom i pođoh da ga zaobiđem. On me zaustavi i zatraži da mu pokažem licnu kartu
Jovo je bio poznat u Vogošci kao cuvar u sarajevskom Centralnom zatvoru, gdje su za vrijeme njegovog radnog vijeka,  kroz taj zatvor prošli Alija Izedbegovic, Radovan Karadžic i Momcilo Krajišnik, ležeci svoju zasluženu zatvorsku kaznu.
Jovo je otišao u svoju zasluženu penziju, a ova trojica su iskoristila loše politicko stanje u Jugoslaviji i došli na vlast.
Na Jovin zahtjev sam se zaustavio, izvadim licnu kartu i pružim mu je, smatrajuci kad procita moje ime da ce mi je vratiti i ja mogu mirno nastaviti put svojo kucu. Međutim Jovo je umjesto da me pusti, rece da je na snazi policijski cas i da sa njim krenem u stanicu milicije.
Kroz glavu mi u jednom djelicu sekunde prođe sve što se dešavalo tih dana, pljacka prodavnica dok vojska ratuje po brdima, otimacina radnickih plata, pa sad i ovo. Uviđoh da moj kulturan nacin ophođenja prema Jovi nece donijeti ništa dobro za mene. Shvatih da se civilna milicija sklanja ispred kriminalaca, kako ih ne bi uhvatila na djelu, a da na poštenom narodu trenira strogocu, odlucih da se suprostavim Jovinom zahtjevu.
Jovo je bio za glavu viši od mene, malo deblje građe, pa sam kraj njega izgledao kao mali djecak. To me nije sprijecilo da mu se suprostavim. Došao mi je kao kec na jedanaest, da iskalim sav svoj bijes koji se nakupio tih dana u meni. Nasrnem na njega, on se malo brecnu, iskoristim to i istrgnem mu moju licnu kartu iz ruku. Zagalamim na njega, "mene ceš da vodiš u stanicu, a ispred kriminalaca se sklanjate, majku vam vašu".
Baš onako kako sam i ocekivao, Jovo ustuknu pred mojim nasilnickim ponašanjem, ja se okrenuh i onako bijesan krenuh svojoj kuci. Koracajuci niz mracnu ulicu, kraickom oka pogledah nazad, Jovo je i dalje zbunjeno stajao kao ukopan na istom onom mjestu. Nastavio sam da idem, a dugo vremena osjecao sam Jovin pogled prema mojim leđima.